Piše Hefasteion,prvi među Kraljevim slugama,o besnom Psu koji je vladao svetom.
Korint beše u naše vreme metropola hedonizma koji je spajao sever i
jug carstva koji će uskoro postati najveći u istoriji.Kada Aleksandar
prolaziše u svom osvajanju sveta,on imaše u umu jedinog čoveka koji nije
došao da mu se povinuje i obasja zlatom i dragim kamenjem : beše to
skitnica,prostak,drzak starac za kojeg se pričalo da je još kao mlad
čovek postao čudak : Diogen,sin Hikesija,čoveka koji bi optužen za
falsifikovanje novca.Istina na tu temu je već odavno izumrela,ali
Diogenova ludost i dalje živa - bio je to Korintski Pas lutalica,koji je
tražio iskrenog čoveka po ulicama usred bela dana sa lampom u ruci,a
kada je vlasnik svačijeg života,pa i njegovog prolazio,nije ga bilo da
se povinuje.Morali smo da pitamo neku ženu koja mu je davala ostatke
ručka,neku mladu Hipatiju,koja je videla u starcu igračku u trenucima
dosade,kako dospeti do ovog neuhvatljivog krpelja koji je sisao krv
Platonu.Ovaj filozof koji se sa krokodilskim suzama obraćao Kralju
molbama da se budala kazni,nije hteo priznati da je upravo taj isti
kučkin sin razlog zbog čega su prostiji ljudi uopšte dolazili na njegove
govore - nije svako dovoljno pametan da razume o čemu je ovaj pričao,ali
svako je razumeo Diogenov humor,koji bi često ciljao prefinjenog
Platona,čoveka suviše civilizovanog i prefinjenog da bude iskren sa
samim sobom,te je tražio novac od bogatih za svoje mudro
pripovedanje.Diogen je u svoju ruku,time,bio anti-građanin,čovek koji je
od pogleda,preko smrada i nečistoće,pa preko ponašanja i na kraju reči i
pljuvačke dao primer svima kako treba sebe povući od licemerstva
takozvanog "civilizovanog" grčkog sveta.I najgori varvarin bi se
sramotio takvih činova poput urinisanja i masturbacije po ulici,ili
pljuvanja uglednom građaninu u lice (kako je starac sam pričao,jer u
kući bogatog čoveka nije moglo drugde).Takva budala nije vredna ni
pogleda,ali je moj voljeni Kralj odlučio da ga poseti,upravo iz
poštovanja,jer je najbolje znao da biti civilizovan znači licemer - ipak
je bio student Aristotela, i mudri Filip (koji sada boravi u Hadu i sa
ponosom govori sa junacima Trojanskog rata o svom sinu) nije mogao naći
boljeg učitelja.Vrhunac mudrosti i znanja,prenešeno na vladara celoga
sveta.Ako je Platon ikada hteo da proveri svoju želju,da kralj bude i
filozof,mogao je videti Aleksandra - Kralj je uvek sa sobom nosio
Ilijadu i Odiseju,i niko drugi neće doći bliže filozofiji a da ujedno i
vlada od njega.Stoga,vraćam se susretu dvojice : jedan je najmanji među
bogovima a drugi najveći među ljudima,čistoća naspram prljavštine,vrh
naspram dna.To su dva sveta koja su htela na kratko da se sretnu,kao
kada planina traži da probode oblake.Ali oblaci nisu zainteresovani,i
ova radoznalost ne bi uzvraćena,jer kada smo stigli na vrhu brda,podalje
od grada,nismo zatekli filozofa - samo beskućnika koji je živeo u
pitosu,okružen psima,jedinima kojima je verovao. Biti filozof,sledeći
Platona,značilo je biti licemer i pretvarati se da neko zna sve odgovore
- zašto bi inače toliko pričao sa divljenjem o Sokratu ? Svima je taj
čovek išao na živce, i ni jedan vladalac ga ne bi tolerisao!Budala je
dobila šta je zaslužila,a Platon je govorio o Diogenu kao poludelom
Sokratu!
Pravio se da nije čuo naš prilaz,očito bučan troptaj kopita,ali smrad ga
je odao govoreći da je blizu: gledao je u sunce kao zaljubljeni momak u
devojku koja ga ne želi,ili u njegovom slučaju,kao pas koji gleda u
sočno meso.Buljio je i nije skrenuo pogled kada smo stigli.Jedan iz
Kraljeve garde istupi,kao što beše uobičajno u svim gradovima koje bi On
obilazio, i glasnim tonom koji nije bio vredan nepostojeće publike,
uskliknuše :
"Aleksandar,Kralj nad svom Makedonijom i svim Grcima,sin FIlipa i
potomak Ahila i njegovog prteka,najvišeg na Olimpu,kralja svih
Bogova,Zevsa, došao je! Pristupi!"
Dva psa što beše uz njega režaše,no on ih zaustavi.Nije se mrdnuo,ali se
nije ni okrenuo na komandu.
Moj Kralj ga je gledao sa mešavinom zainteresovanosti i divljenja : sve
priče,koje su dospele do naših očiju,nisu bile dovoljne da nas pripreme
za susret sa ovim čudakom.Brada mu je stizala do golog pupka,proćelava
glava bila mu je skoro crna od prljavštine.Kosa do ramena delovala je na
prljavu vunu ovce koja se udavila u blatu,a njegov pogled iz crnih očiju
govorio je o nekakvoj prosvetljenosti za koju ni Bogovi nisu
čuli.Svako,od mene naniže,klanjao se živom Bogu do zemlje kada ga je
sreo : moj Kralj,u njegovoj lepoti mladosti, mudrosti nasleđenoj kroz
Aristotela,plemenitoj krvi kroz Filipa,i moči kroz Zevsa,odlučio je da
konjem dođe tačno ispred Starca i zakloni mu sunce.Pošto je Diogen i
dalje ćutao,očito neimpresioniran veličinom čoveka ispred njega, Kralj
progovori prvi :
"O Diogene,mudri starče što tražiš iskrenoga čoveka,dođi i pozdravi se
sa onim koji drži ceo svet u rukama, i ko iz poštovanja i dobre volje
želi da te obaspi malim darom!"
Moj Kralj je imao osmeh na licu,jer je beše dobio san iz Delfija : da će
za par godina oženiti najlepšu ženu u carstvu koji obuhvata ceo svet :
princezu i naslednicu same Helene Trojanske.Čak i on nije mogao da bude
neraspoložen što ga jedna budala ignoriše,Njega,kralja celog sveta
!
Ali Starac dade neočekivan odgovor :
"Zdravo kralju,ja sam pas Diogen.Tebe sluša ceo svet,kažeš?"
"Tako je" - reče Kralj uz osmeh.
"A Sunce što kriješ od mene,da li i ono tebi pripada ?"
Aleksandru se izgubi osmeh sa lica.Ovakav bezobrazluk je bio previše čak
i za njega.Međutim,ubrzo je povratio kontrolu nad sobom,i,uz pamet koju
je izoštrio zahvaljujući Aristotelu (sa kojim je voleo da razgovara i da
oštri jezik i um postavljajući mu svakakva pitanja),uzvrati :
"Meni pripada zemlja na kojoj zraci padaju.Od istoka do zapada,Sunce
prolazi kroz moje kraljevstvo."
"Naredi Suncu da te zaobiđe i da me prosvetli."
Mom Kralju krene da blago podrhtava nategnuta usna : smeh je
popuštao.
"Strpljenje,starče.Doći će samo od sebe,a ti ne zaboravi na čijoj si
zemlji!"
"Znači,Sunce ne sluša tvoja naređenja ?"
"Sunce nema razum,ali mogu da ti dam bilo šta".
Kralj je znao da se Diogen odrekao sveta,te bi bilo koja sitnica značila puno za njega.
"Kralju,tražim mudrost van filosofije.Želim istinu,nepokvarenu od strane
ljudi.Prosvetli me,ako želiš da mi daš ono što mi fali".
Aleksandru iščeznu i zadnje od osmeha.
"Ne možeš?"
"Ne..." - i oči mu sevnuše.
"Onda mi se skloni sa sunca!" - drsko mu odgovori Starac,uz čiji odgovor
odleteše i muve sa njega.
Psi krenuše opet da režu.
"Bogova mi.." - izgovori Kralj kroz zube,i posegnu za mačem.Psi krenuše
da laju,a Kraljev Bukefal krenu da udara kopitima.
"Hteo si,kralju,da mi daš bilo šta.Da li tražim mnogo ?"
Odjednom,Kralj je shvatio šta mu je Starac pričao.Reči prostog čoveka
pratile su njegove reči : Diogen je bio čovek koji je prvo delovao,pa
tek onda pričao,ako je morao, sa ljudima.
"Ako me ubiješ,da li bi se videla razlika u kostima između mene i tvog
oca? Ti si kralj sveta,a ipak si meni došao,a ne ja tebi.Ne juri za
vetrom,jer vetar prolazi,a proći ćeš i ti.Ako Hada ima,pričaćemo opet
tamo.Da mi nisi ponudio bilo šta,opet bih imao sve,jer ceo svet pripada
onome ko ne želi ništa.Ti imaš sve i želiš sve,i zato imaš i sve da
izgubiš,kada Sudbina povuče konac"
Kralj smiri Bukefala,i kao odgovor,Diogen svoje pse.Nikada nisam video
Aleksandra potištenog,čak ni kada je izgledalo da će izgubiti bitku - a
on nikada nije izgubio !
Diogen poesgnu za nečim u svom pitosu.Vratio se sa čekićem u jednoj ruci
i ostacima neke male posude u drugoj.
"Šta ovo znači ?" - reče zbunjeni i dirnuti Aleksandar.
"Posudu sam slomio kada sam video dečaka kako koristi ruke da bi pio
vodu.Shvatio sam koliki sam rob stvarima kada sam ga video."
"A čekić?"
"Udaram se njime po glavi"
On pokaza teme i skloni kosu,gde su se videle modrice i ožiljci.Sa svom
prljavštinom,rane su obuhvatile kraste,i ličilo je na stolicu ovce
razmazanu krvlju po njenoj vuni.
Aleksandar ga je gledao sa zabrinutošću,kao da je među njegovim
prijateljima. Većina njih zaslužili su njegov naklon,ali Diogen -
najviše od svih !
"Prija kada prestanem,i tu mi je najveće zadovoljstvo.Priroda je dala
muke da bi uživali u zadovoljstvu kada one prestanu,ali vi civilizovani
među Grcima ste uveli licemerje u narodu i zadovoljstva koji su kao
slana voda.Meni je sunce i prestanak boli dovoljan,i kada me Sudbina
pita šta ću sada,nakon što mi je uzela sve što ima i još mi pljunula na
ranu,ja joj kažem : gledaj svoja posla sudbino!Nema onoga što možeš
Diogenu ukrasti a da se on već nije odrekao toga!"
"Ti si sišao sa uma,a ipak nema veće sreće u životu od tvoje,jer ništa
ne može da te unesreći.Zaslužio si da ti se Aleksandar skloni sa
sunca".
I mi krenusmo,bez i jedne reči.Ko bi imao da doda na ovaj
razgovor?Ipak,starac mu pritrči, i videh njegovo mršavo,ružno,žgoljavo i
unakaženo telo. Nečistoća i godine činile su tužan prizor.Aleksandar
stanu,i jedan od njegovih telohranitelja mu donese čekić koji je bio
oproštajni dar: obojica su znali da se nikada više neće sresti.
Aleksandar,previše pogođen da bi ga gledao lice u lice,baci zadnji
pogled preko ramena,gde Sunce odluči da prosvetli njegovu prelepu smeđu
kosu.Suza mu krenu iz oka : na trenutak,njegova veličina biva
unižena,ali otkud mu srca da ubije onoga ko ga je ponizio ?
"Stvarno,da nisam Aleksandar,hteo bih da budem Diogen".
"Da nisam Diogen,i ja bih da budem Diogen.Ali znaj,da je lakše Diogenu
da postane Aleksandar, nego Aleksandru da postane Diogen!"
"Istina.Budi mi dobro,starče,i znaj,da će se pričati o tebi skoro koliko
i o meni".
"Ja nisam trošio vreme pokoravajući ceo svet,već sam živeo.Budi mi
dobro,i reci Korinćanima da me daju psima kada budem umreo."
"Istina.Uživaj u suncu,Diogene,i znaj,da si jedini koji je pobedio
Aleksandra.Preneću tvoju poslednju želju."
Ostatak dana Kralj nije progovorio ni jednu reč,čak ni samnom.
Diogena odavno nema više,i sada ću mu se i ja pridružiti u Hadu.Moj Kralj plače zbog mene.Ja sam mu rekao da bi bio u manjim bolovima da sam živeo kao Diogen.To je uspelo da izmami jedan mali osmeh od njega,na trenutak.